Zašto je svijet takav?

Jednim slučajem dok sam se vraćao kući autom, morao sam stati na crvenom svjetlu kod križanja Vukovarska - Držićeva, dok sam skretao ulijevo, vidjeh jedan prizor koji me malo potaknuo na razmišljanje. Na uglu naslonjen na razvodnu kutiju semafora, naslonjen je bio jedan stariji čovjek, vjerojatno nečiji djed. Na prvi pogled se činio normalnim kao da čeka zeleno na pješačkom semaforu, ali kada se pomaknuo na crveno, gotovo da sam shvatio i cijela slika mi se pojavila u glavi: «Ok, ipak je prosjak, možda mu dam nešto.» ali bilo je još nešto, još jedna neugodna slika sa tim čovjekom, jer nije imao nogu. Naturalistička slika je bila pred mojim očima, taj starac sav naboran i kojem koža na vratu visjela, jer je od godina izgubila elastičnost, tamna i osušena, od prekomjernog pušenja duhana, oči gotovo ne vidljive jer su upale u očnu duplju, ne obrijane brade i sa dronjcima na sebi, stišćući štake kod kojih ne znam tko je bio klimaviji, te tko će prije popustiti, on ili štake. Nailazio je od prozora do prozora i bilo mi ga je nekako žao dok su ga auto za autom odbijali, došavši do moga auta, posegnuo sam za sitnišem, te rekao: «Evo, nemoj potrošiti na pivu!» odgovorio mi je nekim prigušenim mrmljanjem, nisam razaznao što je to bilo.

Na tren sam pomislio kako možda nisam trebao biti tako okrutan ali ipak što se može reći u takvoj situaciji, oholo bi prema njemu bilo da sam samo rekao obično: «Izvol'te.» ali sam morao nadodati još i ono za pivu. Pratio sam ga pogledom u svome retrovizoru i uvidio da sam ja jedini koji je otvorio prozor, jer dok se upalio semafor, on se morao maknuti u stranu.

Malo mi ga je bilo žao, jer vjerojatno nema nikakve škole, a fizički rad mislim da mu ne bi bio baš moguć. Obzirom da nema noge, jadan je prisiljen prositi i trpiti uvrede, one namjerne, a i one nenamjerne. Ne znam što mu se dogodilo ali u tom trenu sam pomislio zašto je svijet takav, prema čovjeku koji očito nema izlaza iz takve situacije. Razumijem kada ljudi ne otvaraju prozore ili tjeraju cigane, jer očito je da su zdravi i zašto onda ne zarađuju za život kao sav pošten svijet. Mislim čak da je u redu takvima ne davati sitniš, jer nas samo žele prevariti, ali opet ne smijemo zaključivati na prečac. Kada vidimo prosjaka, moramo ga sagledati kao osobu i njemu pristupiti kao čovjek, ako je na njemu vidljivo da je relativno zdrav i sposoban za minimalan rad, ne bi mu smjeli davati, jer ga time još i više uvlačimo u tu lijenost i crnu rupu alkoholičara. Dok, opet, ne bi smjeli biti takvi prema ljudima koji očito ne mogu raditi bilo kakav, pa čak i minimalan rad, ako su bez noge, ruke ili ako imaju neku očitu bolest ili fizičku manu. Ovdje bih se vjerojatno trebao osvrnuti na one koji imaju psihičku manu koja na prvi pogled nije očita, ali smatram da je čak i osoba sa nekom, relativno malom psihičkom manom, sposobna za rad u, naravno, razumnim količinama.

Prosjak je isto čovjek samo nije imao ili nije želio sreće u životu, ali tko sam ja da određujem tko ima sreće u životu ili ne, dok sjedim u toplom domu, sa odjećom na sebi i sigurnosti obitelji koja je oko mene. Život je težak, ali smatram da svaki čovjek ima mogućnosti postati netko i nešto, od nule stvoriti carstvo… jer bitno je htjeti, a ostalo dolazi samo po sebi.

P.S. Isprike svima koji se ne slažu sa ovime i misle da sam previše ciničan.