Nekaj nabrzaka...

kay, ruljo, mene dugo ne vidjeste ovdje kako pišem nešto, pa eto da se to ispravi… nešto ću napisati.

Kao i prije u štihu komičnih horora evo ga opet… tiha je i tamna noć, pada kiša kao iz kabla, a naši junaci stoje u kišnim ogrtačima (kabanicama) nasred ceste, jedan sa krvavom alu-felgom od Mitsubishija i luđačkim pogledom u očima, drugi sa vratima od Astre naoštrenim kao britva koji je koristio kao ninja shuriken, treći sa turbinom od Lancie, a četvrti sa automatskom klimom od Mazde 636. «Koji masakr, ajme vandali», sve se to dalo očitati u pogledima slučajnih prolaznika, koji čim ugledahu naše junake, bježe kao muhe bez glave.

Neka stara baba, vrlo nalik Singerici sa piletom iza zuba govori nekom murijaku, koji je bio vrlo nalik Matthevvu da su neki manijaci tu iza ugla. Murijak nabaci smiješak i kaže: «Manijaci… aha… nož… dobro… krv… više njih… socijološki neprilagođeni…» malo tišine, nakon toga tupi pogled murijaka u pod i odjednom: «Ma nemojte… ajd bok odoh ja!» Singerica stane u čuđenju i grčevito stade stiskati komadinu piletine uza se. Bila je u smrtnom strahu… da će joj uzeti pile, naravno. Pogledala je preko ramena i polako se ušuljala u sjenu mračne uličice iz koje se samo moglo čuti glasno mljackanje.

Sigurno mislite kako su naši junaci neki bad-guy-evi ali sačekajte sa zaključcima…još malo. Naši se junaci kreću, vodom natopljenom ulicom Ivana Lučića, kišnica im se slijeva niz vrat, krv niz oružja, a tenisice lagano škripe od količine vode koje su upile. Što se dogodilo, pitate se, sada ću vam sve ispričati.

Bio je to jedan sasvim običan dan, sunce je sjalo, ptičice su pjevale. Prijatelji i kolege su se grohotom smijali jer su bili zadnji dani predavanja, livada je bila friško pokošena i miris svježe pokošene trave je bio posvuda. Tako je jedna grupa otišla na kavu u obližnju zgradu na «laboratorijske vježbe». Bilo ih je samo troje, jedan od njih je imao Sony-ev walkman na ušima i lagano se cimao u ritmu muzike, dok je u ruci vrtio ključ od Lancie. Drugi je gledao u ključeve nove Opel Astre i neki račun mu je virio iz džepa majice za lakiranje limarije i bio je neobično emotivno vezan za skriptu iz Mehanike I, a tek treći, lagano se smješkao sa lancem oko vrata, a na kraju lanca slika Singerice u zlatnom okviru, a na okviru natips: «Bit' će bolje!». Dolazi i četvrti, malo sa luđačkim pogledom u očima i papirom u rukama, sjedne ljutito za stol sa kolegama, nakon što mu je jedan od njih dodao manji stolić da se uspne na stolac, te stade čitati: «DeČki, pali ste iz Mehanike, Nauke, Matematike (what else is new!?) i Materijala…» Nastade muk… samo se moglo čuti Drvarovo glasno Č u daljini, kojim je plašio ptice… kolege su se pogledali, klimnuli glavama, te žustro bez osvrtanja krenuli po svoje žrtve, a vrijeme se naglo promijenilo. Oblaci su se navili nad kvart Vrbik, munje su sijevale, kiša se stala liti s neba kao iz kabla, a misli ovih četvero kolega su mislile samo jedno: «Ubij!».

Oni koji su trebali biti žrtve su mirno obavljali svoje poslove niti ne sluteći kakva će ih sudbina snaći krajem toga dana. Za to vrijeme u D dvorani zrak je bio težak od slova Č koje je podiglo pritisak u prostoriji od svoje težine, studenti su lagano hrkali, ali ma koliko god se trudili nisu mogli nadglasati hrkanje predavača koji je svako malo rekao iz sna: «Ovo sve veČ znate… eto to je sve od mene za danas… Č!» U taj čas gromovito ulazi jedan od manijaka u predavanu, nitko se nije uspio niti snaći, nego se samo moglo vidjeti kako taj manijak nagurava Drvara u turbinu kako bi ga natjerao da trči po lopaticama turbine kao hrčak da izbije lijenost iz njega. Dok su studenti grčevito bježali do zapadne zgrade kako bi zauzeli stolac, nisu se ni obazirali na Drvarove jauke, makar im je bio neobičan smiješak na Tanjinom licu koja je ponavljala: «Neka, neka, pa ti dijeli okolo fotokopije koje sam zabranila….he he he!».

Na drugom, ne tako dalekom kraju zgrade, vidimo Kodvanja i Husnjaka kako zajedno gledaju slike iz Austrije, grohotom se smiju i piju pivo, a Husnjak radi prezentaciju. Najednom nastade muk… vrata se lagano otvaraju i glasno škripe, jer se domaru ne da svako malo ih špricati sa WD40. Spodoba stoji na vratima, sa Astrinim vratima u rukama s koje se blista ručka za podizanje prozora. Prije nago li su se Janoš i Mirko uspjeli snaći, spodoba im je nagurala glave u prozore sa svakim na suprotnoj strani, a noge oslonila na police koje se nalaze na svakom kraju prostorije, tako da su profesori sa vratima činili Gerberov nosač. Spodoba se tiho nasmijala i rekla: «Računajte ovo, glupani jedni!» te se u stilu hodanja Johna Wayna odšetala van prostorije.

A sada dolazi jedan od najstrašnijih slučajeva, tamo gore malo više iznad grada, u sobi 412, sjedi Singerica i gromoglasno mljacka odojak koji je vješto sakrila ispod suknje kako ga ne bi morala podijeliti s ikim, leđima okrenuta prema vratima. U tom svom mljackanju, začuje glasno zujanje, kao da je netko uključio klimu. «Čudno.» pomisli ona i nastavi jesti, kad odjednom joj se vrata u kabinetu, počnu jako tresti, a ona moli da joj netko istovaruje svinjske polovice, reš pečene. Vrata u jedan tren se smire, a u drugom se snažno otvore, zalupivši u zid koji je do njih. Singerica u čudu, gleda tanku spodobu, koja jedva u rukama drži klimu i sa gotovo luđačkim osmjehom na licu okreće klimu na… grijanje. Singerica se počne derati: «Neeeeee…» ali nije joj bilo spasa, klima ju je počela toliko grijati da je iz nje počela teći sva ona mast koju je tako marljivo skupljala ovih godina, te je poplavila cijeli 4 kat južne zgrade. Tako se iscijedila da je bila mršavija od spodobe koja ju je grijala, a zadnje što je vidjela je bio Halasz u slučajnom prolazu, koji je brzo rukom crtao lijevokretni kružni proces za njen fenomen. Spodoba je pljunula, isključila klimu od Mazde 636 i odšetala se u mrak.
Za to vrijeme u sjevernoj zgradi, drugi trakt. Još jedna žrtva studenskog ludila. Filetin, sav u svom filmu sastavljanja ispita iz Materijala II tako teškog da niti jedan student ga neće proći. Odjednom čuje neke korake u hodniku ispred svoga kabineta… bilo mu je čudno i polako se došuljao do vrata, naglo ih otvorio te rekao: «Aha!» misleći da je uhvatio neku uhodu, ali tamo nije bilo nikoga. Pomislio je da se ništa nije dogodilo i zalupio vratima. Nakon nekoliko trenutaka, iz poda se stala sakupljati metalna tekućina, nalik na aluminij (scena kao iz Terminatora 3 sa onim shapeshifterom) kad ono ta tekućina poprimi oblik neke spodobe, koja u ruci drži alu felgu sa Mitsubishijevim znakom. Polako ulazi u kabinet iz kojega su se u početku čuli udarci, onda jaukanje, škripa, još malo udaraca, zvuk varenja, zvuka obrade odvajanjem čestica… i mnogi drugi. Nakon minute i pol izlazi spodoba potpuno prekrivena u sjenu te reče: «Eto kako bih ja očvrsnuo Aluminij, jel ti se sviđa??» te ode u mrak.

Policija je napravila opsežno istraživanje o ovim slučajevima ali nikada nisu uspjeli povezati niti jedan od njih sa nekim počiniteljem… samo se tijekom nekoliko godina prolaznost na Mehanici, Nauci, Matematici i Materijalima naglo povećala, nitko ne zna zašto…

Ova priča je plod fikcije, svaka sličnost sa stvarnim osobama i/ili događajima je sasvim slučajna i nema nikakve veze sa stvarnosti.

Pa evo nešto sitno sam napisao… na brzinu… :-)

----

A evo i neke fotke koje već dugo čekaju na objavu ovdje.

EDIT: Ah umalo zaboravih...pogodite gdje sam ubacio svoju Miciku... (a.k.a. Zelenu Zvijer) :-)