Izzy bi se ženio

Kad me ugledao, Shimon se rastopio od sreće jer se upravo tog dana selio u novu sobu, mali mu je ležao s ospicama (naime, prema načelima kolektivizma, čim jedno dijete dobije ospice, sva ostala dijeca slijede njegov primjer), žena mu je otišla asistirati nekoj kravi koja se skanjivala da se oteli, a on je morao hitno u blagavaonicu na plenum koji će raspravljati o slučaju ludog Izzya, čovjeka koji im je već nekoliko dana pio krv zahtijevajući da mu se dade četiristo funti, inače bit će svašta.

- A što će kibucniku novci? – upitao sam Shimona trčeći uz njega u blagavaonicu.

- Da si kupi ženu – odvrati mi seljački izravno Shimon, inače blagajnik kibuca. Zatim mi sve u trku ispriča svu tu nevjetovatnu priču.

Dakle,kibuc je Ludog Izzyja postavio za nabavljača, pa se on tako, u tom svojstvu, našao u jednom susjednom selu i ondje se do ušiju zatelebao u mladu Jemenku imenom Hefziba. Što se on prezivao Kraus a ona Hefziba Habivel, nije ga ni najmanje smetalo. Stupio je pred bradatog gospodina Habivela i iznio mu svoje nadasve časne nakane prema njegovoj kćeri. Otac zaprošene djevojke odmah je j toj molbi dao svoju bezrezervnu podršku, štoviše, s obzirom na momkovu nezrelu mladost, zatražio je za kćer samo četiristo funti (u gotovu – doseljenici kozobradovići nisu samo dvije tisuće godina za našim vremenom nego su i krajnje konzervativni. Nema toga boga koji ćr ih natjerati da se odreknu kakva drevnog običaja koji im je koristan, a takav je običaj i prodaja kćeri-udavače za fiksnu cijenu).

Izzy se zabezeknuo, ali mu je strpljivi starac objasnio da on, kao otac, ima pravo na nadoknadu za ono što je investirao u svoju kćer, plus određene kamate ( za rizik kojim je bio izvrgnut aki bi mu kćerka umrla ili pobjegla od kuće). Da skratimo priču, Ludi je Izzy obaviješten da tu cijenkanja nema i s tim se vratio u kibuc.

Sad, gradskom je čovjeku lako u takvom slučaju. Lijepo uzme stambeni kredit, ili proda bakin nakit, ili udarnički radi prekovremeno, ili udari u fuš, ili mazne pare iz blagajne. Ali, što da izvede čovjek iz kibuca? Prodati nema što osim svoje čiste savjesti, koja mu u najboljem slučaju može donjeti 50-60 funti. Zato se mora obratiti tajništvu kibuca da mu da lovu kojom će kupiti ženu.

Nakon rasprave od svega nekoliko minuta, tajništvo je odbilo zahtjev Ludog Izzyja kao nerealan, iz tri razloga: a) žena se ne kupuje za pare; b) ne živimo u kamenom dobu; c) tko je ikad čuo za takvo što? S druge strane, tajništvo je odlučilo stupiti u kontakt s već spomenutim Habivelom i objasniti mu po kratkom postupku svu bezumnost njegova zahtjeva.

Tako su tajnik kibuca i predsjednica socijalnog odbora posjetili starog Jemenca, pa su se nepuna dva dana kasnije vratili i rekli da ...pravo rečeno... ako se čovjek zadubi u srž problema... moraš priznati da zahtjev starog Habivela nije baš bezvezam – ali je cijena apsolutno pretjerana! ( Za četiristo funti dobiješ kravu muzaru ili diesel pumpu, zaboga!)

Nato se Ludi Izzy užasno razgalamio i zatražio da mu se Hefziba smjesta kupi ili će on, životom se kune, napustiti taj skup bijednih škrtaca i preseliti se u susjedno selo, gdje će se baviti uzgojem cvijeća i započeti novi život. Rukovodioci kibuca pokušali su ga umiriti, rekli su mu neka se malo strpi, do vraga, pa su sazvali hitan sastanak na koji je sad hitao Shimon zajedno samnom.

Atmosfera je bila napeta. Muškarci su bili zauzeli položaje u prvim redovima, žene su stajale uza zidove i plele debele džempere, a djeca nisu htjela sići s prozora i otići u krevet. U zlokobnoj tišini, za govornicu je stupio tajnik kibuca.

- Drugovi – počeo je – mi se ovdje nalazimo pred dosad nečuvenim problemom. Izzy traži četiristo funti jer toliko košta njegova mladenka. Svi znamo da je izzy stari član kolektiva i dobar radnik. Zato predlažem da mu se taj trošak odobri donacijom od dvjesto funti i kreditom od dvjesto funti na dvadeset godina.

Nato je Ludi Izzy skočio na noge. – Meni ne treba nikakva vaša milost, smrdljivci! Ženidba je biološka potreba i zato me tretirajte kao bolesnika. Jeli jasno?

- Samo čas! – prekinula ga je predsjednica socijalnog odbora - ako je tako, zašto se ti nebi liječio s nekom curom iz našeg kibuca?

- Tako je! Tako je! – prihvati zbor pletilja u stražnjim redovima.

Sad je Izzy pomahnitao. – Hoću ženu izvana! – zagrmio je. – Neću ni da čujem za ove što se dijele badava. A neću ni koju jeftiniju od četiristo funti! Ili tako ili nikako!

Tajnik je nervozno lupao šakom po stolu. – Drugovi, drugovi – reče – emocionalna kriza koju valja riješiti nadljudskim žrtvama. Zato predlažem da kibuc poveća donaciju na dvjesto prdeset funti, a ostalo da se skupi od dobrovoljnog priloga.

- Malo morgen! - graknule su žene. – Ni kinte! Neka digne kredit kod Ememefa!

U tom presudnom trenutku blagajnik Shimon je zatražio riječ i postavio jednostavno pitanje: neka uvaženi tajnik točno kaže s kojeg bi konta digao predloženih dvjesto funti? Tajnik je stao nešto mumljati o svakojakim mogućnostima... naći će se načina... nastojimo riješiti probleme jedan po jedan... i tako dalje.

- Možda iz fonda za razvoj? - dobacio je neki dobronamjerni član, ali su mu prijedlog dočekali urnebesnom drekom.

- Ni slučajno! – zagrmjela je gomila. – Zar zbog takve trice ugroziti sigurnost naše djece?

Izzyu je na to prekipjelo. – A što je s mojom djecom? – raspalio se. – Zar ona nemaju pravo da se rode?

- Molim vas, drugovi! – Tajnik je nervozno lupao po stolu. – Mora se naći neki izlaz. Molim... molim te, Izzy, nemoj me krivo shvatiti, možda... možda bi smo mogli uzeti novac iz... iz Fonda za stoku... ne prekidaj me, Izzy, evo, baš slučajno planiramo kupiti jednu... jednu kravu...

- Ubojico! – odjeknuo je zbor majki. – Kako se usuđuješ! Igraš se sa zdravljem naše djece! Otimaš im mlijeko iz usta!

Rasprava je zapela u ćoroskok. Izvan sebe od bijesa, Izzy je ustao i glasom što je drhtao od uzbuđenja zatražio da mu se novac stvori do sutra u podne, makar za to morali prodati pet- šest cura iz kibuca, inače će im se tako osvetiti da će se svi kajati. To je Shimonu dalo ideju za moguću soluciju – predložio je da se utemelji Fond za žene, u koji bi svaki neoženjeni muškarac uplatio po dvadeset do pedeste funti za svoju buduću nevjestu, već prema težini ili nekom drugom kriteriju.

- Drugovi – rekao je tajnik zaključujući sastanak – ta ideja mi se čini dobra, samo bih molio dotične da svoje nevjeste po mogućnosti odaberu među djevojkama našeg kibuca, a ako već pošto poto hoće neku izvana, neka nipošto ne pristanu na tako astronomske cijene.

S tim smo se razišli. Nije bilo još pet sati kad sam konačno legao, a nepuna dva sata kasnije krenuo sam kombijem kibuca u miroljubivi Tel Aviv i njegovo veličanstveno spokojstvo.